Pravila:
1.Pišite samo o jednoj pasmini i stavite par slika štenaca i odraslih!
2.Nema istupanja sa bilo kakvim postovima:stavljanje slika u novi post,ili"joj slatki su",...
3.Pridržavajte se jer će svi postovi koji prekršavaju pravila biti izbrisani!
4.Slike može dodat samo onaj tko je napisao post i admin i to tako da ih samo doda u taj isti post!



Već opisane pasmine:

-Njemački Ovčar
-Belgijski Ovčar
-Hrvatski Ovčar
-Dalmatiner
-Njemački Dugodlaki Ptičar
-Pekinezer
-Jorkširski Terijer
-Chihuahua
-Samojed
-Aljaški Malamut
-Bernardinac
-Akita Inu
-Karelijski Gonič Medvjeda
-Doberman
-Švicarski bijeli ovčar
-Labrador
-Border Collie

Njemački ovčari
Njemački ovčar potiče od starog njemačkog psa Hofwachtera. Prvi put se pojavljuje 1704. god. na dvoru kralja Leopolda l. Konačan oblik poslije dugogodišnje selekcije dao je Mens Emil Frederic von Stephantiz.

Godine 1899. amateri su osnovali prvo Društvo njemačkog ovčara, koje je objedinjavalo vise od 30 000 članova, raspoređenih u stotinjak klubova. Ovaj pas je hrabar, inteligentan, odan u potpunosti, poslušan, podčinjen svom gospodaru. Uvijek u stanju pripravnosti, on žestoko brani gazdu i pri najmanjoj opasnosti, cak i ako nije obučen za to.

Obdaren jednim od najboljih njihova na svetu, postao je majstor u praćenju traga. Ovaj pas sa glavnom osobinom psa koji ima potrebu da dominira, mora da bude vođen čvrstom rukom gospodara, koji ce biti sposoban da mu nametne svoju volju. Obuka će usmjeriti ponašanje životinje, na ovaj ili onaj način. Tako da on može postati opasan mehanizam napada i odbrane, ili pak u drugom slučaju izvanredan kučni ljubimac. Ovaj miran pas, Može veoma dobro da živi u stanu, pod uvjetom da mu se omogući svakodnevno trčanje i da može da se troši. Neophodno ga je kupiti kod dobrog uzgajivača, koji može da vam pruzi sve potrebne podatke o roditeljima psa i njegove karakteristike. U okviru legla, nikada ne treba izabrati štene koje izgleda super aktivno ili uplašeno, jer, prije ili kasnije, ono može da postane agresivno.

Njemački ovčar je malo izdužen, snažan i muskulozan pas. Odnos između visine i duzine, kao i stav i uglovanost nogu tako su usklađeni da omogućavaju dugačak i istrajan kas. Njegova dlaka je otporna na hladnoću. Muževnost mužjaka i ženstvenost ženke treba da su očigledni. Način na koji se pas kreće i kako se ponaša mora jasno da pokaze da je u zdravom tijelu zdrav duh i da su time stvoreni i tjelesni i psihički uvjeti koji mu omogućavaju da u svako doba i sa najvećom izdržljivošću bude korišten kao radni pas. On predstavlja skladnu sliku prirodne plemenitosti i sigurnosti koja ulijeva povjerenje. Njemački ovčar je kasač i njegov način hoda je dijagonalan redoslijed pokreta nogu. Zbog toga noge treba da su tako uglovane da pas istura zadnje noge do sredine tijela i da prednjim nogama zahvata isto toliki prostor ispred sebe, a da se pri tome linija leđa bitno ne mijenja.

Njemački ovčar je pas iznad srednje veličine. Visina u grebenu iznosi prosječno 60 cm. Treba mjeriti štapom, pošto se dlaka pritisne uz tijelo, i to po vertikali koja ide od grebena do tla, a dodiruje lakat. Željena visina za ovčara nalazi se negdje između 60 i 65 cm kod mužjaka i 55 do 60 cm u kuja. Odstupanje iznad i ispod ove mjere umanjuje radnu i uzgojnu vrijednost. Njemački ovčar je malo izdužen, snažan i muskulozan. Kosti su mu lake ali snažne. Odnos između visine i dužine, kao i stav i položaj nogu tako su usklađeni da omogućavaju dugačak i istrajan kas. Njegova dlaka je otporna na nevrijeme. Treba težiti ka dopadljivom izgledu psa, ali time ne treba dovoditi u pitanje upotrebljivost psa. Obilježja spola treba da su jasna i izrazita, sto znaci muževnost psa i ženstvenost kuje treba da su očigledni. Njemački ovčar koji odgovara pasminskom tipu ostavlja na promatrača utisak urođene snage, inteligencije i okretnosti, potpuno skladne grade u kojoj ništa nije suvišno ili nedostaje. Način na koji se pas kreće i kako se ponaša mora jasno pokazati da je u zdravom tijelu zdrav duh i da su time stvoreni i tjelesni i psihički uvjeti koji mu omogućavaju da u svako doba i sa najvećom izdržljivošću bude korišten kao radni pas. I kada je najživljeg temperamenta mora da bude vodljiv, da se prilagođava svakoj situaciji i da određene poslove izvršava sa radošću i voljom. Mora iskazivati srčanost i čvrstinu i, kad treba, mora da brani svog gospodara ili njegovo imanje. Mora da rado napada kad to njegov gospodar želi; mora da bude vrlo oprezan, pa ipak prijatan kucni prijatelj, blag u odnosu na povjerenu u okolinu, naročito prema djeci i ostalim životinjama, a otvoren u općenju sa ostalim ljudima; sve u svemu, skladna slika prirodne plemenitosti i sigurnosti koja ulijeva poštovanje.

***Slike***




Slike by Admin:

Belgijski ovčar
Pasmina koja se vrlo često koristi u službene svrhe. Međutim nije rijedak ni kao kućni ljubimac. Vrlo je temperamentan, inteligentan, poslušan, brz te nevjerojatno izdržljiv. Ukoliko ste dinamična osoba onda je ovo savršen prijatelj za Vas jer uz njega nećete mirovati nego ćete biti stalno u pokretu.
S obzirom na temperament i razigranost, mnogi misle da nije prikladan kao pas za stan ili kuću, ali iz dosadašnjeg iskustva mogu reći da takav način držanja također nije problem. Pas ima kratku dlaku pa nema problema sa održavanjem čistoće, što je svakako pogodno za stanove.
Psi mogu doživjeti duboku starost pa i do 15. god., lakše su tjelesne konstrukcije, malo jedu i rijetko boluju, a i sa kukovima nemaju problema kao pojedine pasmine pasa. Psi postoje u više boja i nijansa kao što je smeđa, žuta, crvena i tamna. Osnovne karakteristike su srednja visina, proporcionalne građa, elegantan izgled. Glava je lijepo oblikovana, dugačka, suha, dok je nos crn. Čeljusti moraju biti snažne i dobro razvijene. Zubi bijeli i snažni, šarastog ugriza. Oči srednje veličine, bademastog oblika tamne boje te živahnog pogleda. Uši su trokutastog oblika, tvrde, uspravne. Vrat srednje dužine, mišićav i lagano je proširuje prema grebenu. Tijelo snažno, prsni koš dubok i prostran. Toleriraju se male bjeline na prsima. Hod mu je živahan.Postoje četiri podvrste koje se razlikuju po dužini i boji dlake:Tervueren,Groenendael,Laekenois i Malinois.

***Slike***
Tervueren:



Groenendael:



Laekenois:



Malinois:



Svi zajedno:

Hrvatski ovčar
Ovo je hrvatska autohtona pasmina i potječe od pasa koje su Hrvati doveli sa sobom migrirajući u ove krajeve. Ti se psi neprekidno uzgajaju u Hrvatskoj, najviše u plodonosnim ravnicama Slavonije, od tih dana do danas.
Hrvatski ovčar je pažljiv, radišan, žustar i inteligentan pas velike energije i sa snažnom potrebom za ljudskim društvom. Izdržljiv je, otporan na bolesti te skroman u pogledu hrane i držanja. Posjeduje dobro razvijen ovčarski nagon te je odličan pas čuvar.
Izgled
Ova pasmina je na donjoj granici srednje visine i osnovna boja joj je uvijek crna. Karakteristika joj je kratka dlaka na nogama i glavi, koja je ponešto nalik na lisičju. Dlaka na ostatku tijela je duža, valovita do kovrčava. Visina u grebenu u oba spola je između 40 i 50 cm, a duljina tijela premašuje visinu za oko 10%. Danas su neki psi i viši; možda zbog bolje ishrane i lakšeg života - narastu do svog punog genetskog potencijala.
Tradicionalno, rep se kupira vrlo kratko, a nekupiran, zavinut je, više ili manje, psu na leđa.
Povijest pasmine
Sudeći prema pisanim dokumentima, izgled ovog psa nije se bitno promijenio od 14. stoljeća do danas. Vjerojatno zato što posjeduje odličan nasljedni instinkt za rad s ovcama i govedima, selekcija na račun upotrebljivosti (radnih sposobnosti) spontano se provodila, što je dodatno rezultiralo i s njegovim skladnim izgledom.
Najstariji zapis o hrvatskom ovčaru - “Canis pastoralis croaticus" iz 1374. godine - pronašao je, u arhivama đakovačke biskupije "otac pasmine" - veterinar prof dr Stjepan Romić. U tom dokumentu đakovački biskup Petar navodi da je pas visok oko 3 pedlja (oko 45 cm), da je obrastao srednje dugom kovrčavom dlakom crne boje, da mu je glava obrasla kratkom dlakom, da je polustršećih i stršećih ušiju te da je vrlo dobar za čuvanje stada svih domaćih životinja. On također navodi da su ga hrvati doveli sa sobom u 7. stoljeću prilikom seobe u Hrvatsku iz prvobitne domovine.
Romić je također u arhivi đakovačke biskupije našao važne dokumente iz 1719, 1737, 1742. i 1752. godine. U svim tim pisanim podacima opis hrvatskog ovčara potpuno odgovara njegovom današnjem izgledu i u svima se naziva Canis pastoralis croaticus ili hrvatski čobanski pas.
Sa sistematskim uzgojnim programom već spomenuti prof Romić započeo je 1935. godine sa psima s đakovačkog područja. Poslije 34 godine rada, pasmina je napokon priznata od strane FCI-a 1969. godine.
Gospodar stada
Hrvatski je ovčar okretan, brižan i skroman pastirski pas, do samouništenja odan svom vlasniku, srčan i hrabar te pouzdan. Pravi je gospodar svog stada, često trči i preko leđa ovaca kako bi što prije došao na mjesto intervencije. Pasmina također posjeduje nasljednu predispoziciju za rad s krupnom stokom. Neustrašiv u svom radu s govedima, hrabro kroti i vraća svako odbjeglo grlo, slušajući svaku zapovijed pastira. Neki stočari tvrde da njihovi psi znaju po imenu i mogu izdvojiti određeno grlo, ako oni samo izuste njeno ime. Kada tjera goveda, ovaj mali pas baca se s velikom hrabrošću i na najopasnijeg bika te ustraje u njegovom kroćenju.
U prošlosti, hrvatski ovčari često su bili korišteni za tjeranje krda svinja u jesen na "žirovanje" u šume, a također, u nekim dokumentima piše da je ova svestrana pasmina bila korištena prilikom rada s konjima iz đakovačkih štala.
Hrvatski ovčar može i tjerati i okupljati stoku, a ovisno o porijeklu (izložbene ili radne linije) varira i njegova želja za radom. U radu sa stadom možda nastupa sirovije i oštrije od nekih drugih ovčarskih pasmina, ali je vrlo učinkovit. Zna i ugristi grlo, ali rijetko će pritom napraviti neku štetu. Ipak, zahtjeva čvrst i dosljedan odgoj, a ta ponekad prevelika oštrina lako se ispravlja vježbanjem.
Psi ove pasmine su vrlo temperamentni i mogu puno lajati tijekom rane faze školovanja, no s iskustvom lajat će samo u pravo vrijeme - te najčešće kad rade sa stokom u ograđenom prostoru, dvorištu. Ovi psi obično slušaju samo jednu osobu i potrebno je neko vrijeme da bi čak i vrhunski radni pas počeo raditi za novog vlasnika. Ako se ne socijalizira u ranoj mladosti, može biti jako nepovjerljiv.
Hrvatski ovčari se lako odgajaju, ali kao kućni ljubimci bez ikakva posla mogu postati vrlo lajavi pa čak i problematični. Ipak, to je lako poučljiva pasmina i shvaća brzo svoj zadatak, koji obavlja s užitkom.
S oko 3 do 4 mjeseca starosti pastir uzima štene sa sobom na pašu. Obično, uz iskusnog psa, štene ući svoj posao i za isti je sposobno već s 6 mjeseci.
Prema mom iskustvu, hrvatski ovčari najčešće se koriste da okrenu stado u željenom smjeru te da istjeraju stado iz usjeva, ali će također lako vratiti odbjeglo grlo i pomoći u oboru prilikom odvajanja grla. Na zapovijed glasom, rukom ili štapom pa čak samo na znak glavom pas će spremno hitati na zadatak.
Kad ne radi, pas je uvijek gospodaru za petama, čeka slijedeću zapovijed. Često gleda pastira u oči kao da kaže: "A što ću sad?" Dok ovce preživaju, leži pored pastira ili na suprotnoj strani stada.
Danas, sve manje hrvatskih ovčara radi sa stokom u rodnoj Slavoniji, jer su pašnjaci zamijenjeni usjevima, a stoka je zavezana u stajama. Budućnost pasmine ipak ne bi trebala biti previše loša, jer se sve više koristi u drugim krajevima Hrvatske.
***Slike***






Slike by admin:

Dalmatiner
Nasmiješeni pjegavac vesele ćudi, inteligentan i dobar prijatelj djece, pas dalmatiner omiljen je u obiteljima.
Kada u popularnoj britanskoj humorističkoj seriji "Zvonili ste milorde", u posjet lordu Meldrumu stignu "visoki" gosti, dakako dramaturški izmišljeni, kralj i kraljica Dalmacije, njegov osebujni brat Teddy upita: "To su oni iz čije je zemlje pas dalmatiner?" Iako se radi o vremenima iz prve polovice prošloga stoljeća i iako su baš Britanci neko vrijeme bili među brojčano vodećim turistima na Jadranu, vjerojatno bi većinu pojam Dalmacije prije podsjetio na spomenutu pasminu zanimljive prošlosti, nego li na čarobnu "obalu tisuću otoka". Ovaj uzorni čovjekov pratitelj i cijenjeni kućni ljubimac, jedna od pet autohtonih hrvatskih pasmina, kako piše David Taylor u knjizi "Vaš pas", premda nosi ime jednog od najpoznatijih krajeva naše domovine, u hrvatskim ga krajevima u autohtonom obliku više nema. Neki kinolozi sumnjaju u njegovo podrijetlo, no njegov se lik može pronaći na grobovima dalmatinskih velikaša i u gradskim statutima primorskih gradova, gdje ga nazivaju "'malim danskim psom". Iako je podrijetlo psa dalmatinera obavijeno velom davnih vremena, većina autora i povjesničara slaže se u tome da se radi o drevnoj i čistoj pasmini. Neki drže da je njegov rodni kraj Egipat, gdje su lovački psi s točkicama po koži uklesani u prizorima na faraonskim grobnicama. Drugi ga pak, smještaju u Indiju, no najpopularnija ga teorija ipak pripisuje našoj Dalmaciji. Neke zbunjujuće rasprave o njegovu podrijetlu najvjerojatnije imamo zahvaliti i brojnim zemljama koje su kroz povijest vladale dalmatinskom obalom. Bilo kako bilo, pas dalmatiner spominje se 1737. i u arhivima đakovačke biskupije, opisom koji mu posve odgovara, pod ime-nom Canis dalmaticus.
Pasmina se brzo proširila Europom, mnogi tvrde zahvaljujući lutanjima Roma kod kojih su pjegave životinje, inače, iznimno na cijeni. Stigavši u Englesku, gdje je uzgojem dobio današnji oblik, nije se dokazao među tamo prisutnim lovačkim pasminama, najviše zbog toga jer je po prirodi blag i draža mu je igra i maženje od natjeravanja jadnih divljih životinja. Usprkos nesklonosti lovu, odlika mu je da se dobro slaže s konjima, odnosno da ih njegovo prisustvo smiruje, pa je nekoć bio tradicionalni pratitelj gospodskih kočija. U drugoj polovici 18. stoljeća, u Engleskoj je čak postojala moda prema kojoj je otmjene kočije pratilo i po četiri ili pet dalmatinskih pasa. Kada su kočije zamijenili autombili, dalmatinere se moglo vidjeti uz vatrogasna kola koja su se posljednja mehanizirala, pa su ih još uvijek vukli konji. Motorizacijom vatrogasnog poziva isčezla je i njegova uloga "sljeditelja vatre", no dalmatinski je pas i do dan danas ostao maskota ovoga poziva u mnogim zemljama svijeta. Vesele ćudi, inteligentan i dobar prijatelj djece, pas dalmatiner omiljen je u obiteljima. Dobri poznavatelji kažu da mu je potrebno puno kretanja te da osobito voli društvo ljudi, ali rado poprima loše navike svojih gospodara i ostalih pasa, pa stručnjaci za njega savjetuju upis u pseći vrtić. Duga je repa, kratke i guste dlake, visoko postavljenih ušiju, vitka i mišićava tijela, glavno svojstvo psa dalmatinera su njegove pjege koje su smeđe ili crne (ali nikad oboje), okrugle, ispravne veličine i jednoliko raspoređene. Unatoč kratkoj i gustoj dlaci, čak i kod redovitog četkanja, dalmatinski se pas obilato linja, zbog čega mu je uvijek hladno.
Živahan, skladno građen, jak i mišićav pas, iako ne grub. Ima vretenasto tijelo. Brz je i uporan. Glava mu je osobita, priljubljenih ušiju, okruglih očiju, potpunog škarastog zubala. Dozvoljena su dva varijeteta: bijeli s crnim tačkama i beli s jetreno smeđim tačkama. Kod crnog oči su tamne, a kod smeđeg jantarno smeđe. Sluznice nosa, rubovi očnih kapaka i nokti odgovaraju boji tačaka koje su po tijelu veće, a po glavi, nogama i repu manje. Sitne točkice između većih su nepoželjne. Rep je pružen nešto iznad linije leđa, nikad savinut i prebačen prema glavi. Šape mačje. Dlaka je kratka, tvrda, gusta, glatka i sjajna. Visina: 56 - 61 cm (mužjaci), 54 - 59 (ženke), teži do 25 kg. Dalmatinski pas je u svijetu najpoznatija hrvatska autohtona pasmina. Dobio je ime po Dalmaciji i ilirskom plemenu Dalmati. U 14. stoljeću organizirano se uzgajao u Đakovačkoj biskupiji i korišten je kao vojnički pas, pratilac konjanika te kao lovački pas gonič i ptičar pod imenom dubrovački gonič. U američkoj vojsci prenosio je poštu i lagane terete, a služi i kao vatrogasni pas. U 19. st. Vero Shaw ga prvi imenuje tim službenim imenom. Prema standardu FCI-a naziva se dalmatinac, a domicil te pasmine ima Dalmacija, Republika Hrvatska. Dalmatinac je registstriran kod AKC (American Kennel Club) 1888 godine.Taj prijatan trkač nije pas za ljude koji ne žele pobuđivati pažnju. Njegovo pjegavo tijelo je već iz daleka oznaka da dolazi nešto posebno (često ga koriste za marketing). Voli trčanje i stoga se dobro osjeća na selu, u velikom vrtu, među djecom ili konjima. Prilagodljiv je i inteligentan pa se preporučuje za pratnju. Lako ga je njegovati i ima izrazito dobar smisao za čistoću. Po prirodi je zdrav, prijatan i osjećajan. Doživi 12 godina

***Slike***

Njemački dugodlaki ptičar
( Deutsch langhaar )

Snažan je, elegantan, mišićav i živahan pas. Rep je dug, ne previsoko postavljen, a na repu je lijepa zastavica. Posebno je lijepa njegova glava: plemenita je, duga, odnos među čeonim i nosnim dijelom je 1:1, uši su obješene i resasto odlakane. Smeđe oči moraju biti što tamnije.
'' Njuška mora biti skladna s bojom krzna, što tamnije smeđe boje. Prsa su široka i duboka, nije vitak kao seter. Trbuh mora biti stegnut, da zadnje noge imaju dovoljno prostora za dug korak pri galopiranju. Dlaka je srednje duga (od 3 do 5 cm), ravna ili lagano valovita i priljubljena. Boja: od jednobojno smeđe do smeđe-bijele. Dozvoljene su pjege u nijansama smeđe boje. Visina - 58 do 70 cm.
U žilama dugodlakog ptičara teče krv starih goniča, pasa za lov na ptice, vodenih pasa i engleskih specijalista za rad u polju. Krv tih predaka dala mu je svestranost. Dugodlaki ptičar dugo je bio žumarski pas i "Kratica za sve" njemačkim lovcima. Pasminske karakteristike su prvi put opisali 1879. godine, a i do danas gotovo nisu promijenjene. Njemački dugodlaki ptičar je uistinu lijep: kad ukazuje na divljač stoji s repom izravnatim s leđnom linijom. Elegantan je i napet, a ako se jož i vjetar igra zastavicom na repu, uistinu je privlačan. Taj robustan pas je vodljiv, posluža na najmanji mig svojeg gospodara. Duga dlaka čuva ga od hladnoće i vlage, posebno u radu u vodi. Kao i druge lovačke pse i njemačkog dugodlakog ptičara uzgajači preporučuju - lovcima. Nije pogodan za obiteljskog psa. Teži oko 25 kg. živi približno 12 godina.



Slike by Admin:

Pekinezer je rasa pasa koja vodi porijeklo iz Kine, tačnije iz Pekinga po kome su i dobili ime. Rasa je stara preko 2000 godina, ali su čuvani jedino u kineskoj carskoj palati. Tek u 19. vijeku su došli u zapadnu civilizaciju.
Legenda kaže da je ova rasa nastala kada se jedan lav smrtno zaljubio u majmunicu. Zbog razlike u veličini, njihovo vjenčanje nije bilo moguće, te je lav otišao u hram i molio se bogovima da ga smanje kako bi mogao oženiti majmunicu. Bogovi su ga tada pitali da li je svjestan da se time odriče svog prestiža i privilegija kralja džungle, da treba dobro razmisliti, ali lav nije odustajao, jer je zbog velike ljubavi bio spreman da se odrekne svega. Kada su bogovi vidjeli kolika je njegova ljubav, smanjiše lava i na poklon mu ostaviše njegovo veliko i hrabro srce. Iz braka male majmunice i malog lava, rodio se pekinezer sa lavovskim tijelom i srcem a majmunskom njuskicom. Ova legenda o nastanku pekinezera priča se vijekovima i prikazuje u kulturnim predstavama, iskazanim kroz ples i igru kineske kulture.
U Kini je smatran za jedno od obličja legendarnog Fu psa, koji je tjerao duhove. Smatralo se da štiti dušu gospodara na onom svijetu, te su poslije smrti cara njegovi pekinezeri bili žrtvovani da bi ga štitili u zagrobnom životu..Vijekovima su živjeli isključivo na carevom dvoru, poštovali su ga kao polubožansko biće, obični ljudi morali su da im se klanjaju a za krađu pekinezera sljedila je smrtna kazna. Pasminu je opisala careva udovica Tsze-Hi i time je postavila prvi standard.
Za vrijeme Drugog opijumskog rata francuski i britanski vojnici su pljačkali Ljetnju palatu. Carskoj gardi je bilo naređeno da pobije sve pekinezere, kako ne bi dospjeli u ruke stranaca, pet psića je preživelo i 1860. godine odvedeno engleskoj kraljici Viktoriji. Od tog ratnog pljena potiče moderan pekinezer. Evropski standard za ove pse, uspostavljen 1898. godine, u kome se govori da je pekinezer pas za fine ljude.
Narav: Ovi maleni psi su jako hrabri, čak nekada i previše, živahni su , odlučni i samouvjereni.Veoma je pametan čak je sposoban postati i obiteljski tiranin. Privrženi su vlasniku i izrazito ljubomorni, dok su sa strancima dosta nepovjerljivi. Mogu da budu jako tvrdoglavi, pogotovo u odabiru hrane, koju će često odbijati ne zato što nisu gladni, nego samo da bi srušili autoritet gazde.
Dlaka je gusta i duga sa gustom poddlakom, na vratu grivasta. Dozvoljene su razne boje: crvena, blijedo-žućkasta, crna ili višebojne kombinacije. Najpoželjnija je ravnomjerna raspodjela dvobojne kombinacije. Glava je masivna, široka i pljosnata u čeonom dijelu, čak je i lice pljosnatog izgleda.(brahiocefalični tip njuške).Oči su tamne , blistave, razmaknute i blago buljave. Na licu imaju crnu masku, uši su nisko postavljene jako razmaknute, poželjno je da ima crne oznake na ušima. Vrat je kratak i jak.
Visina u grebenu iznosi oko 20 cm, težina od 2-6 kg

Njega: Ovi psi trebaju intenzivnu njegu, na koju ih morate naučiti odmalena. Neophodno je svakodnevno češljanje dugog plašta, naročito u predjelu donjeg dijela ledja.Obratiti pažnju na mjesta na kojima se najlakše stvaraju čvorići (trbuh i između šapa).Suvišne dlake između jastučića morate rezati. Redovno treba čistiti lice oči i zube. Ne smijete pretjerivati sa hranom jer su skloni debljanju. Nisu ljubitelji dugih šetnji te su stoga idealni psi za grad I pogodni su za ljude koji su manje sportski orjentisani.

Odgoj: Pekinezeri u principu rijetko poštuju pravila, odmalena ih trebate naučiti da poštuju barem neka osnovna pravila, a najuspješniji način za to je da ih pohvalite kada god nešto dobro urade, kazne ne smiju biti previše oštre, jer će se ¨uvrijedjeni¨pekinezer svakako povući. Ne vole da ih se smeta, zato nisu prikladni za manju djecu.

Najčešće bolesti koje se javljaju kod pekinezera su bolesti srca i dišnih puteva, kao i atopijski dermatitisi i upale uha. Često se javljaju i neurološki poremećaji vezani za oboljenja kičmenog stuba. Lako se prehlade, teže podnose visoke temperature, podložni su bolestima usne duplje i zuba.

Od nasljednih bolesti osim srčanih mogu se javiti i macroglossia (povećan jezik), ectropion (izvrnuti kapak), ectropion (uvrnuti kapak).

Slike:

Jorkširski terijer (Yorkshire terrier) je mala pasmina pasa.
Patuljasti
Yorkshire dosiže visinu od 15 - 17 cm, težinu do 3,2 kg, živi preko 15
godina, dok Yorkie normalne veličine zna doseći visinu do 21 cm te
težinu do 7 kg. Uzgajaju se već preko 100 godina.


Povijest
Uzgajani su u početku da budu mali lovci. Danas to više
nisu, ali je ta osobina malog lovca i ratnika ostala zabilježena u
njihovim genima. Yorkshire vuče podrijetlo iz Engleske. Na početku 19.
stoljeća koristili su ga za lov zbog njegove hrabrosti i veličine.
Engleska je tada bila vrlo siromašna. Kako ne bi ubijali životinje za
lov po šumama, svi psi veći od 21 cm bili su zabranjeni. Kraljevski
sluge hodali su naokolo s obručem promjera 21 cm, a pas koji nije mogao
proći kroz obruč, odmah bi bio ubijen.

Karakter
Vrlo su znatiželjni, hrabri i uvijek spremni na svaku
avanturu, što ih nerijetko dovodi u velike nevolje i nezgode. Vlasnici
ih moraju zato neprestano imati pod kontrolom, uza sebe i na povodniku
(vodilici). Jorkširski terijer vrlo je lojalan svojem vlasniku, a
sumnjičav prema strancima i gostima u kući. Agresivan je prema drugim
psima, posebno manjim od sebe, bolje se slažu s odraslijom djecom.

Ipak, to je jedna od najljubaznijih, najneagresivnijih te
najzaigranijih pasmina. Lako uče i treniraju, tvrdoglavi su i
zahtijevaju punu pažnju svojih vlasnika te energično brane svoj
teritorij (stan). Ne smije im se popuštati u odgoju jer postaju
neurotični i tada neumjerno laju, te ih je nužno odučiti od toga. Uza
sve to oni su jedna od najobožavanijih malih pasmina, jer osvajaju
svojom umiljatošću, slatkoćom i energijom "malog ratnika". Lako se
prilagode životu u stanu i vrlo su aktivni unutar njega. Osjetljivi su
na hladnoću i preferiraju boravak u toplom okolišu.

Mali su
psi i lako ih je voditi na putovanja u tzv. transporterima koji se mogu
nabaviti u Pet centru, a vole boraviti u njima i kad nisu na putu, gdje
spavaju i preko noći jer im je nužan osjećaj sigurnosti i zaštićenosti.

IzgledZlatno smeđe su boje s crnim paležom, duge, sjajne i
fine dlake poput svile koja se proteže od kičme i pada s obje strane do
poda. Ako se ne izlažu (na psećim izložbama), vlasnici ih obično šišaju
na kraću dužinu. Vrlo su živahnih pokreta, crnog malog nosića i očiju,
normalnog škarastog zubala, ušiju u obliku slova "V", vrlo obilne i
duge dlake na području glave koju je nužno vezivati u repić da se ne bi
prljala pri hranjenju te da mu vidno polje bude što preglednije. Zato
većina vlasnika trima dlaku na glavi svojih ljubimaca.

Potrebna je dnevna briga o njegovoj dlaci, jer za izložbe ona mora biti
besprijekorne boje, izgleda i sjaja što se postiže brižnim i ispravnim
češljanjem (ne čupanjem) dlake, vezivanjem u repić na glavi i
vezivanjem ostale dlake na tijelu pomoću svilenih papirića da bi se
očuvala duljina i kvaliteta, te kupanjem sa specijalnim šamponima
namijenjenim za tu vrstu dlake. Na žalost pravu tajnu o njezi dlake
terijera znaju samo stari i iskusni uzgajivači i "groomeri".

Bolesti
Uglavnom pate od bronhitisa i problema zubnog
propadanja te od paraliza ekstrermiteta uzrokovanim hernijom diska
leđnih kralježaka. Skokovi i padovi dovode do lomova ionako već malih i
fragilnih kostiju. Peporuka je hraniti ih isključivo premium suhom
hranom zbog zdravlja usne šupljine i koštanog sistema (prethodno
navedeni problemi).
***Slike***















Slike by admin:

Iako malena i krhka, Chihuahua je okretna, brza i neustrašiva. I kratkodlaka i otpornija dugodlaka Chihuahua ljudima pružaju zadovoljstvo i vjerno su društvo. Podrhtavaju i na povjetarcu, a najsretnije su kada su u krilu svog ljudskog prijatelja. Stoga najviše vremena provode u kući i prekrhke su za život na otvorenome.
UPOZNAJTE CHIHUAHU
- Američki Kennel Club kategorizirao je Chihuahuau kao člana Toy grupe.
- Chihuahua je oduvijek bila poznata kao "najmanji pas na svijetu", težine do 2.5 kg.
- Iako ima mnogo različitih teorija o porijeklu Chihuahuae, navodi se da je rasa dobila ime po najvecoj sjevernoj meksickoj državi -Chiuahua.
- Specifičnost kod uzgoja civave bila je u tome, da bude pas za pratnju, ali mogla se i trenirati da radi mnogo korisnih stvari.
- Chihuahua može biti kratkodlaka i dugodlaka. Svaka boja -jednobojna, sa oznakama ili šarena -je prihvatljiva.
- Chihuahua su prilagođene u svim prostorima i dobri su ljubimci u gotovo svim klimatskim i životnim uvjetima.
- Chihuahuae se mogu smatrati kao psi "za krilo i maženje" jer one naprosto uživaju biti sa svojim vlasnicima.
- Chihuahuae ne zahtijevaju puno njege, prostora i vježbe, ali zahtijevaju određenu pažnju i puno TLC-a.
- Chihuahuae su izvrsni psi čuvari. Sluh im je oštar, a lavež glasan i prodoran. Poznati su po tome što plaše provalnike i upozoravaju vlasnike kad izbije požar ili neka druga opasnost.
- Popularnost Chihuahuae je porasla od kada je rasa postala zvijezda Taco Bell reklama -"Yo quiero Taco Bell."
Zašto su ti mali psi tako dragi?
Odgovori su brojni. Osim što su slatki, mili, šarmantni, srčani i bistri, lako ih je odgojiti i voditi sa sobom bilo gdje; oni su otvoreni, odlični su čuvari; oni su zdravi, odani i privrženi svojim vlasnicima.
Psi koji se mogu držati u krilu
Chihuahuae se mogu klasificirati kao psi "za krilo i maženje". One uživaju biti cijelo vrijeme sa vlasnikom, bez obzira da li su budne ili pospane. Za svako milovanje koje ćete im pružiti, one ce vam vratiti duplo ljubavlju i odanošću.
Chihuahuae se vole masirati i cesto ce se okrenuti na leda da bi ih češkali po trbuhu. Treba biti oprezan kod češkanja uši šteneta da se ne bi ozlijedila ušna hrskavica, koja omogućuje uspravno stajanje ušiju.
Chihuahuae je najsretnija kad je sa ljudima, osobito svojim vlasnikom. Ona se voli milovati, sjediti u krilu, biti na vašoj strani i spavati u vašem krevetu. Usprkos tome, iako bi vi voljeli biti sa svojom Chihuahua-om cijelo vrijeme, nije sigurno da spava s vama. Psa treba naučiti da spava u svom krevetu ili u pletenoj košari. To je samo mjera opreza.
Chihuahua živi dugo
Chihuahua živi veoma dugo, 20 plus još nekoliko godina u nekim slučajevima. Pobrinite se za potrebnu veterinarsku njegu, sredinu okruženu ljubavlju i odgovarajući trening, i vi ćete uživati u dugom i nagrađenom prijateljstvu.
Njega
Chihuahua je prirodan pas; nema rezanja repova ni kupiranja ušiju. Dlaka nije trimana, ogoljela, obrijana ili čupava. Lako je voditi brigu o psu i njegovati ga.
Vježba
Chihuahua je za vježbu dovoljno ako trči oko kuće. Dodatna vježba može se postići ako joj omogućimo djelomično zasjenjen prostor gdje ona može trčati amo -tamo.
Vrijeme igre sa vašom Chihuahua-om može biti kao vježba za oboje. Chihuahua ce trčati za loptom, loviti lagane kolute i pronalaziti i donositi male stvari.
Štogod se uzme za igru, treba pripaziti da nije toliko malo da ju Chihuahua može progutati. Psu se ne bi smjele dati igračke sa očima koje mogu ispasti, igračke sa žicama ili vrpcama, ili igračke koje imaju u sebi aparatiće za stvaranje glasa koji mogu ispasti i biti progutani. Ako igračka sasvim pristaje u usta Chihuahua, tada je premala i opasna da se pas s njom igra.
Prilagodljiv svim prostorima
Chihuahua-e su dobri ljubimci i prijatelji u gotovo svim klimatskim i nastanjenim prostorima. Dobro se prilagode većini domova, bez obzira da li su to kuće ili stanovi. (Ako živite u stanu, morate biti sigurni da su ljubimci dopušteni, naročito zbog glasnog i prodornog laveža.)
Chihuahua sa ostalim psima
Chihuahua se obično dobro slažu s ostalim pasminama, ali kad se mali pas prvi puta dovodi u kuću u kojoj je veći pas, vlasnik bi ih trebao nadzirati dok ne bude siguran da su se složili.
Psi čuvari
Chihuahua su izvrsni čuvari. Njihov sluh je oštar, a lavež glasan i prodoran. Chihuahuae su poznate po tome što plaše provalnike i upozoravaju vlasnike kad izbije požar ili neka druga opasnost. Pošto je pseći sluh tako istančan, Chihuahua će upozoriti obitelj i prije nego netko u domu bude svjestan opasnosti.
Chihuahua neće trčati prema posjetiocima i skakati na njih. One su oprezne u prihvaćanju stranaca (posjetitelja) i mogu nastaviti lajati dok ih vlasnik ne ušutka. Vaša Chihuahua neće biti agresivna prema gostu, ali ce ga promatrati iz daljine, pristupit ce sa oprezom prije nego odluci da je sve u redu.
Tko bi trebao biti vlasnik Chihuahua
Chihuahua je idealna za starije ljude koji ne mogu rukovati sa većim i snažnijim psima ili za osobe i obitelji u malim životnim uvjetima.
Chihuahua su prekrasni prijatelji i mogu sa vlasnikom ići gotovo svugdje, pa cak i ispod sjedišta u avionu.
Chihuahuanisu za svakoga. Nisu za ljude koji su grubi -odrasli ili djeca. Chihuahuanije za vas ako se brinete za vaš namještaj i tepihe ili ako vam smeta pseći miris kojeg uopće nema. Ako se brinete kakvu ce psinu vaše štene napraviti (a štene ce sigurno napraviti svašta), tada najvjerojatnije niste kandidat za vlasnika bilo kakvog psa.
Chihuahua i djeca
Chihuahua nije pasmina koja bi se trebala držati uz malo dijete. Malo dijete može nesretnim slučajem pasti na psa i uzrokovati ozbiljne povrede ili cak i smrt Chihuahua.
Dijete može zamijeniti Chihuahua za plišanu igračku, ali jaki stisak mogao bi ozbiljno povrijediti Chihuahua. Psi takve veličine ne bi trebali ostati sa malom djecom bez nadzora, na obostranu sigurnost. Djeca se moraju naučiti kako se sigurno i humano odnositi prema psima¸ posebno malima. S druge strane djeca koja se znaju ophoditi sa malim psima kao Chihuahua, mogu biti s njima odlični prijatelji.
Odgoj Chihuahua
Ako ne želite da vaša Chihuahua postane agresivna, trebali bi se igrati nježno s njom. S druge strane, mogla bi pomisliti da je agresivno ponašanje dopušteno i vi nikad ne biste bili sigurni kad bi se ispoljilo. Ako je Chihuahua naučena na agresivnu igru ili da napada, mogao bi ugristi svog drugog druga za igru, pa bio to neki drugi pas ili čovjek.

Slike:

Samojed

Ovi sjeverni psi bili su temelj za nekoliko pasmina koje su se kasnije razvile u Europi. Neki su zadržali pastirski karakter, a drugi su se prilagodili za vuču saonica. Drevno nomadsko pleme centralnog dijela sjevernog Sibira - Samojedi ili Neneci oduvijek su se oslanjali na svoje pse. Ovaj pas nikada nije postao lovac, ali se zato ubrzo prilagodio za vuču, postao čuvar i vjerni suputnik. Samojed nije tipičan pas čuvar, on jednostavno veselo najavi dolazak svakog gosta. Samojedi su bili jedinstveni među eskimskim plemenima po osobnom i radnom kontaktu sa psima. Često su članovi obitelji uzimali pse da s njima spavaju u velikim šatorima od sobove kože (Chooms) pod pokrivačima od topla sobova krzna jer su ih psi dodatno utopljavali. Djeci su dopuštali da se igraju sa štencima, a ako su kuje iz nekog razloga bile nesposobne ili nepodobne za dojenje, žene su osobno hranile i podizale mladunčad. Ta činjenica najbolje pokazuje koliko je pleme Samojeda cijenilo i ustrajno socijaliziralo svoje pse.

Štenac samojeda Dob 23 dana

Štenac Samojeda izgleda poput polarnog medvjedića

Prvi europski istraživači tog područja opisivali su dugodlake bijele, crne i crno-bijele pse. Pustolov Took napisao je 1779. godine da Samojedi "upotrebljavaju svoje pse za vuču saonica .... i da nose odjeću od čupavog psećeg krzna". Trgovci krznom koji su putovali u Sibir radi samurovine doveli su u Englesku prve primjerke te pasmine. Godine 1889. Ernest Kilburn-Scott doveo je kući jednog psa, a on i njegova žena postali su veliki obožavatelji i uzgajivači pasa samojeda.

U svoju prvu polarnu ekspediciju 1890. godine Fridtjof Nansen poveo je bijele i crno-bijele samojede. Kuja imenom "Etah" predvodila je zapregu norveškog istraživača Roalda Amundsena na njegovoj prvoj ekspediciji na Južni pol 1911. godine. Pasmina je rano ustanovljena i u Australiji, ubrzo nakon što je Scott poveo samojede u drugom pokušaju osvajanja Južnog pola.

Samo 12 pasa te pasmine dobilo je priznanje za utemeljenje pasmine samojeda kakve danas imamo. Većinu su doveli istraživači i engleski uzgajivači koji su putovali u te daleke krajeve.

Samojed je pas vučjeg tipa. Dojmljivom i raskošnom nastupu značajno pridonosi to što je samojed snažan, aktivan, graciozan pas s nevjerojatnom izdržljivošću. On je srednje velik pas s bogatim krznenim ogrtačem i karakterističnom grivom. Prvo što se uočava na glavi samojeda jesu njegove tamnosmeđe, tople i vesele oči, crni nos i uši koje su uspravne, trokutaste, zaobljene na vrhovima, relativno male i potpuno prekrivene dlakom. Tipičan rep je bogato odlakan, nošen savijeno prema naprijed preko leđa ili uz bok. Visine su 50-60 cm i težine 23-30 kg.

Crna boja krzna selekcijom je eliminirana, a čista, blistavo bijela danas je gotovo univerzalna. Dopuštene su još i bijela s kremastom i potpuno kremastom bojom, koja se na izložbama baš i ne preferira, ali je važna kod uzgoja zbog pravilne pigmentacije. Vanjska dlaka je gruba i ravna, ne smije biti čupava, svilena ili valovita, a duža je nego u drugih arktičkih pasmina. Unutarnja dlaka tzv. poddlaka je gusta i mekana. Takva struktura dlake daje tom psu maksimalnu zaštitu od vanjskih utjecaja, a zahtijeva minimum brige. Iako bijelo, njegovo krzno uvijek izgleda vrlo čisto, a blato se nakon sušenja jednostavno iščetka. Besprijekorno krzno ima blistav srebrnasti sjaj. Vrlo gusta dvostruka dlaka traži redovito češljanje, posebno u proljeće i ljeti. Mrtva dlaka iz poddlake, ako se ne odstranjuje, može se zamrsiti i izazvati probleme s kožom. Iščešljana dlaka može se sakupljati i kasnije korisno upotrijebiti tako da se isprede u finu vunu.

Za one koje ne odobravaju držanje pasa u stanu samo zato što psi smrde jedan mali podatak - samojedi su psi čija dlaka je gotovo bez mirisa!

Ice King Lira



Iz davne prošlosti potječe čak i legenda o toj pasmini. Postoji legenda da su Samojedi, pleme koje je nekada naseljavalo centralnu Aziju, živjeli sa svojim psima još i prije nego što su napustili svoju postojbinu. Legenda govori o pustinjskim ljudima koji su prije više od 35000 godina, bježeći od neprijatelja prema sjeveru kroz Mongoliju, došli do ledom okovanog Arktika. Legenda dalje priča o psima krem boje, čije je krzno izblijedjelo na arktičkom suncu kada su jednom zauvijek napustili pustinju, poprimivši srebrni odsjaj teritorija okovanog ledom koji su naselili.

Oni nisu agresivni psi, a to možemo uvelike zahvaliti istoimenom plemenu koje je, zbog zajedničkog suživota, bilo koji oblik agresivnosti prema ljudima ili drugim psima kažnjavalo smrću. Višestoljetnim bliskim i neprekidnim kontaktom čovjeka i psa razvila se pasmina koja je radila ukorak s njim, odmarala se u toplini njegova doma, žestoko se borila uz njega u životnim bitkama, radeći marljivo i ustrajno imala je samo jednu želju - da ugodi čovjeku. Ali samojed nikad nije postao ponizan pas. On je veliki veseljak, koji je zadržao mnoge nonšalantne osobine svojih primitivnih predaka.

Danas su prihvaćeni kao prekrasni i izrazito ljupki psi za društvo. Sa zadovoljstvom prihvaćaju svaki zadatak ili igru s bezbrižnim izrazom lica i uz tipičnu radosnu opuštenost. Smiješak samojeda je zaštitni znak pasmine i njegove vesele osobnosti.

Ako vas na prvi pogled osvoji i odlučite imati takva psa, prvo savjetujem da ipak "popričate" s njim. Ne razumijete? Jedan susret sa samojedom i sigurno ćete shvatiti što sam time htjela reći.

Slike:














Slike by Admin:

Aljaški malamut

Aljaški Malamut je jedan od najstarijih vučnih pasa. U kratkim crtama mogli bi ga opisati kao jakog i velikog vucnog psa. Težina im varira između 38 - 43 kg., dok visina u grebenu iznosi 62 cm za ženke i 66 cm za mužjake. Ipak, kao i kod svake pasmine postoje iznimke, te postoje primjerci cak do 76 cm. To je pas impresivnog izgleda, nadasve lijep i dostojanstven. Pas ima relativno veliku glavu sa srednje velikim ušima. Oci su najčešće smeđe boje, no preporučljiva je crna boja. Plave oci računaju se kao uzgojna greška. Uobičajena boja krzna varira od sive pa do crne. Sve kombinacije između te dvije boje su dopuštene. Jedina dominantna boja jest bijela koja prevladava na donjem dijelu tijela i nogama.

Malamut ima gustu podlaku. Dva puta godišnje dolazi do linjanja tj. kompletno gube podlaku. Taj period može potrajati i do tri tjedna, te je potrebno češljati psa da se otklone ostatci mrtve dlake. Linjanje može biti prilično neuredno te nije rijedak slučaj da se u to vrijeme nađu cijele loptice mrtve dlake... Inače, malamut je prilično čist pas, voli se samostalno čistiti i kad je uprljan blatom ili ostalom prljavštinom ubrzo to skida. Psa nije potrebno cesto kupati, tek jednom do dva puta godišnje. Dakle, dlaka aljaskog malamuta ne zahtjeva neki poseban tretman osim povremenog češljanja. Ponekad je potrebno skratiti dlaku u usima i na sapama.

TEMPERAMENT:
Aljaški malamuti su veoma prijateljski naklonjeni prema ljudima i zahtijevaju puno pozornosti. Cesto su nazivani "velikim medvjedićima" upravo zbog toga sto zahtijevaju toliko pozornosti i ljubavi od svog vlasnika. No, ako živi u obiteljskom domu neće gledati samo jednu osobu kao "vođu čopora" već ce jednako biti privržen svim članovima. Malamut je vrlo inteligentna, no isto tako i tvrdoglava pasmina. Nije preporučen početnicima, zato sto cesto dolazi do pogrešaka u odgoju koje je kasnije teško otkloniti, osim ako stvarno znate sto radite. Pasmina se ipak da trenirati usprkos tvrdoglavosti. Cesto se govori da je aljaskog malamuta lako naučiti du učini jednu ili dvije stvari, zato sto su prilično inteligentni i brzo uče nove zapovijedi. Međutim, ako se od njih traži da neprekidno ponavljaju jednu te istu stvar, možete naići na otpor upravo zbog tvrdoglavosti i činjenice da im zadatci brzo dosade.

Općenito, to je osobina svih sjevernih pasmina. Ponekad kod početnika dolazi do neugodnog iznenadjenja kad im malo štene postane ogroman pas kojega ne mogu kontrolirati. Zato bi se odgoju trebalo posvetiti već u samom početku. Malamuti u odnosu prema drugim psima su najčešće mirni, međutim i tu se mogu naći primjerci koji su agresivni i dominantni. Ovo vise vrijedi kao iznimka, nego kao pravilo. Zbog svoje blage naravi prema ljudima nisu baš podobni kao čuvari, no tko želi ovog psa treba znati da to i nije njegova svrha. Zapravo, on ce najvjerojatnije svakog posjetitelja pozdraviti skakanjem i lizanjem. Posjetitelji se jedino možda neće usuditi uči u dvorište zbog njegove velike građe i vučjeg izgleda. Ovi psi relativno malo laju, no zato znaju cesto zavijati sto ponekad moze biti iritantna stvar. Zavijanje je posebno istaknuto zimi. Ako nabavite ovoga psa imajte na umu da bi svaki dan trebali barem dva sata posvetiti vježbanju i istrčavanju. Malamut obožava trčanje pored bicikla, te jednosatno dnevno trčanje ce mu svakako koristiti. Isto tako, nije preporučljivo uzimati aljaškog malamuta ako nemate dvoriste, može živjeti i u stanu, ali onda se to svodi vise na mučenje životinje. U dvorištu mu treba osigurati zaklon od kise i vjetra, te ako je moguće kućicu osigurati u hladu. Oko dvorišta trebala bi biti osigurana ograda od barem 180 cm, jer malamuti vole često bježati. Pripazite da je ograda ubetonirana ili barem ukopana daskama, jer za njih kopanje zemlje apsolutno ne predstavlja problem. Također, obožavaju kopati rupe u zemlji i ležati u istoj. Tijekom ljetnih vrućina ne očekujte od njega pretjerane aktivnosti, jer ipak on nije pas za ovo klimatsko podneblje. Ljeti ga prošetajte i istrčite tek kada sunce smanji svoj intenzitet. Zimi nije potrebna nikakva posebna zaštita za psa, te je besmisleno navlačiti mu kaputiće ili zaštitu za uši.

Slike:

















Slike by Admin:

BERNARDINAC
Bernardinac je pasmina pasa koja se prvi puta spominje u 17. stoljeću. Bernardinac se još javlja pod imenima Saint Bernard dog, Sveti psi, Alpski mastiff pas, Bernhardinerand i pas Barry (najpoznatiji Bernardinac, poznat po spašavanju 400 ljudskih života). Možda svoju najveću slavu, postigao je prikazivanjem u seriji filmova 'Beethoven' 1, 2, 3 i 4.

Veličina
Ženke su sitnije i visina im iznosi najmanje 65 cm. Mužjaci su krupniji, imaju veću glavu i njihova visina bi trebala minimalno iznositi 75 cm. Težina je ovisna o veličini i građi tijela; minimalno je 60 kg, no može iznositi i preko 90 kg.

Dlaka
Po dlaci razlikuju se dva tipa bernandinca: kratkodlaki i dugodlaki. Bijele su boje sa "plaštom" boje hrđe preko leđa. Bernardinci imaju bijele šape, bijela prsa i vrh repa koji je izrazito kitnjast.

Održavanje dlake
Dlaku je potrebno svakodnevno četkati jakom metalnom četkom dužih zubaca, kako bi se odstranile otpale dlake. Kod kupanja, šamponiranje se preporučuje sa šamponom za izbjeljivanje dlake. Treba čistiti uši redovito alkoholom jer im se jako prljaju i može doći do oštećenja sluha ukoliko se ne čiste redovito. Kod primjeraka sa spuštenim kapcima treba redovito kontrolirati vid i oči.

Slike by Admin:

AKITA INU

Namjena:
Nekada lovački pas za medvjede, danas pas čuvar i kućni pas.

Veličina:
Visina mužjaka iznosi do 67 cm, visina ženke oko 61 cm.
Odstupanja od 3 cm prema gore ili dolje su dozvoljena.

Dlaka:
Akita Inu posjeduje grubu pokrovnu dlaku, te mekanu, gustu poddlaku. Prema japanskom standardu dozvoljene boje su crvena, bijela ili šarena. Crna maska se smatra kao greška.
U nekim zemljama su psi s mrljama ili primjerci s maskom vrlo omiljeni i dozvoljeni na izložbama.

Njega:
Primjerci ove rase se lako održavaju. Dva puta godišnje se kratko, ali jako linjaju.
U to vrijeme će vam najbolje za njegu koristiti češalj s dvostrukim metalnim zupcima.

Narav:
Akita Inu je uravnotežen, inteligentan, ljubazan, poslušan, postojan i promišljen. Dobar je pas čuvar bez da puno laje, ima veliki lovački Instinkt i odan je svome gospodaru i njegovoj obitelji.
Morate na njega gledati kao na prijatelja, a ne kao na slugu.
U Japanu postoji čak i poslovica o ovim žilavim i robustnim psima: " Nježni u srcu, ali prema van hrabri i jaki" koja ih i najbolje opisuje.

Odgoj:
Ovi psi će najviše naučiti kod gospodara koji je strog ali pun ljubavi.
Može postati tvrdoglav i braniti se ako je odgoj suviše strog - nije pogodan za početnike.

Socijalno ponašanje:
Ne slažu se baš s drugim psima, čak se ponašaju agresivno, pogotovo prema istom spolu.
Kako biste izbjegli kasnije probleme, najbolje je da ih već od malih nogu navikavate na mačke i druge kućne životinje. Općenito se dobro slažu s dje­com ako ih ova ne zadirkuju.
Hrabro brani svoj teritorij od neprijatelja bez obzira radi li se o dvonožnim ili četvoronožnim uljezima.

Vježbanje:
Akita Inu ima enormnu izdržljivost. Svejedno nije problematičan ako nekada i nemate vremena za duge šetnje. Mislite uvijek na njegov lovački instinkt i nemojte ga pustiti bez uzice na mjestima gdje ima puno divljači.

Napomena:
U Japanu je ovaj pas nacionalni kulturni simbol.


Slike:

Karelijski gonič medvjeda

Karelijski gonič medvjeda spada u V. FCI skupinu (sekcija: nordijski lovački psi)
Zemlja porijekla im je Finska( Finska i Rusija po nekim izvorima) koja ujedno ima patronat nad pasminom.
Karelijski gonič je lovački pas na visoku divljač. Koristio se u lovu na medvjede i jelene. Danas se koristi u lovu na jelene, sobove i divlje svinje.
U Kanadi se koristi za kontrolu medvjeđe populacije i za zaštitu objekata od medvjeda.
Radni ispit treba položiti samo u skandinavskim zemljama.

IZGLED
Idealna visina za mužjaka je 57 cm, ali se može kretati u rasponu od 54 do 60 cm.
Idealna visina za ženku je 52 cm, ali se može kretati između 49 i 55 cm.
Nešto je duži nego visok, snažne konstrukcije.
Dlaka je ravna, kratka (ne jako kratka), tvrda i stršeća. Poddlaka je mekana i gusta.
Boja je crna sa bijelom oznakama na glavi, nogama, vrati, prsima i repu. Oznake nisu strogo odredjene standardom
tako da neke mogu izostati,a dozvoljava se i potpuno crni pas.
Dlaka iziskuje malo njege. Linja se sezonski( ljeto).
Oći su relativno male, bilo koje nijanse smedje boje( preferiraju sto tamnije nijanse)
Uši su srednje velike i uspravne.
Nosnik je crni.

NARAV
Vrlo je privržen svojoj obitelji i dobrim kućnim prijateljima, dominantan je (mužjaci), samostalan i pun energije.
Mora ih se odgajati dosljedno sa puno ljubavi.
Prema ljudima su pažljivi, nježni i privrženi što ih ne čini pogodnim za pse čuvare. Pozvane i nepozvane goste će najaviti.
Prijatelje obitelji će pozdraviti sa entuzijazmom (skakat ce po njima i pokušat će ih poljubiti), dok su prema strancima rezervirani (samo ce mahat repom).
Mogu dobro živjeti sa drugim životinjama makar su mužjaci izuzetno dominantni pa mogu ulaziti u sukobe sa drugim psima ( važan je čvrsti odgoj i rana socijalizacija).

DRŽANJE
Mogu živjeti vani ili u kući. Mogu se priviknuti na sve uvjete.
Najmanje jedanput dnevno mora im se omogućiti dovoljno kretanja.
Kao i ostali polarni psi niti karelijski goniči nemaju tipičan miris poput ostalih pasa.
Lako im je održavati kondiciju.


Slike: